Civutski vrt

to je bilo moje malo mjesto, kutak za istresanje studentskih i ljubavnih jadikovki.
zezas se, smijes, places, pozdravis komsiju, ostavis smajli, pises stihove, bezbrojne komentare, napravis sapunicu... blog-mahala...
onda zivot pocne da se ZIVI, klupko da se odmotava, navratis tek da ne zakrzljas, malo iz znatizelje, malo zbog nostalgije.
najprije Analiticarka, pa onda Pospanko...
dodjes nakon dugo vremena i shvatis da ti se sve ovo previse uvuklo pod kozu, da bole gubici ljudi koje poznajes samo po slovu...
i tako. ne znam. nemere. ne ide.

pa.... nek nam je svima sretna!

....nazvao me drug iz klupe. tad nismo imali mobitele, niti nosajuce slusalice. pricala sam s njim i pokusavala mu objasniti  sta je silvije strahimir kranjcevic zelio reci nekom pjesmom. sta je pjesnik htio da kaze...?  pored mene i telefona stajao je babo. odmahnuo je rukom i rekao: cuj... s.s. kranjcevic... djeco, izmislite bolje sifre za asikovanje!

...Amme me podsjeti...

tesko se prilagoditi na to da je sve normalno. bez kompromisa, bez ustupanja, bez ALI...

jebiga. previse vremena i sebe sam dala na kompromise, razmisljanja tipa "dali da..." i "sta ako..".

i sad kad je sve onako kako odavno zelim da bude, ja ne znam da se ponasam i kako da se ponasam.

gadno je, kad i pored sveg opiranja, postanes nesto sto bas, ama bas nikad, nisi htio a kamoli zelio.

skoro ce 13. u decembru i zamislicu da je proljece. eto.